Thursday, July 14, 2011

Pismo 40 Klasi SVS RV i PVO Povodom Godisnjice Mature

PISMO 40 KLASI SVS RV I PVO POVODOM 20 GODISNJICE MATURE

Posle vise od dvadeset godina razmisljam kako se desilo da sam sa vama bio cetiri godine u Rajlovcu. Cemu dugujemo nase druzenje tih osamdesetih godina? Pitanja se nizu jedno za drugim. Da li smo bili deo nekog eksperimenta bas tu na Balkanu? Da li nas neko i dalje posle svega posmatra kao rezultat nekog nikome jasnog spoja svega onoga sto je svako od nas doneo tamo. Sta su kreatori svega toga zeleli saznati o nama? Kome smo i da li smo to bili vazni i radi cega? Sta god da je u pitanju mislim da smo iznenadili i njih i nas same onim sto je izaslo na onu plavu rajlovacku kapiju posle te cetiri godine.

Posle svega sto se devedesetih dogodilo ipak je uspelo ono sto smo mi, a ne neki drugi, posejali na to tle a to nije slepa poslusnost, disiciplina, rad i red vec radost i ljubav. Ta radost i ljubav koju smo mi tamo posejali i nosimo i danas sa sobom je ono sto nas drzi i buni sve ove godine kad uhvatimo sebe u razmisljanju zasto smo drugaciji od mnogih drugih srednjoskolaca koji se posle zavrsetka srednjih skola nikad ovako i vecito ne vracaju tim danima i tom mestu kao omadjijani.

Pisem ovaj tekst kao kratko pismo svim mojim bivsim klasicima, prijateljima i poznanicima. To je pismo i za one koje ne znam ili me ne znaju. Povod je 20 godina od mature 40 klase SVS RV I PVO. Tacno pre dvadeset jednu godinu u julu 1990 smo se razisli i zivot nas je rasejao sirom Jugoslavije. Kako je ona prestala da postoji mi smo se jos vise rasuli jos dalje po celom svetu. Kao u onoj Bajaginoj pesmi, Moji su drugovi biseri rasuti. Ovo je pismo jednog od nas koji smo u belom svetu. Ne kazem za sebe da sam biser ali sam sigurno mnogima bio i ostao dobar drug.

Pismo moram poceti sa konstatacijom da je ovo pismo tuznije i teze pisati upravo zbog onoga sto se desilo posle nase mature. Nije se desilo samo nekima od nas, nego svima. Jugoslavije vise nema. Otvaram stranice proslosti. U pismima, pesmama i starim slikama pronalazim bivsu domovinu. Klesem kamen trazeci fosile koje govore o nama iz tog vremena. Imam osecaj da otkrivam vec zaboravljeni, zavejani svet prehistorije. Mozda zbog toga sto se plasim da se posle svega nece vratiti ili zaziveti. Da sada postoje i da ce ostati samo tragovi nekadasnjeg zivota. Radjaju se i stasavaju nove generacije koje to vreme nisu prozivele i koje ako im mi ne nastavimo pricati o tome, posle nas ce sve prepustiti samo istoriji i zaboravu. A meni, pre nego sto ovim pismom na kratko prolutam Rajlovcem i Sarajevom, evo vec sad mi se cini da je ona, prosla, bivsa i nepovratna zemlja ovog chasa tu pod nasim nogama. Blizu je. Kuca svojim skrivenim srcem. Planine, reke, doline i ravnice su jos tu.

Postrojio bih sada nasu klasu i zahvalio se svima koji su bili uz mene tih godina u Rajlovcu. Svim pitomcima nase klase. Komandantu Aleksandru Savicu i njegovim komandirima koji su nas vodili kroz najvaznije godine nasih mladih zivota. Verujem da pricam i u ime drugih kad kazem da reci Ace Savica sa nasih mnogih kolektivnih sastanaka tokom skolovanja jos uvek pamtim. U mojoj podsvesti i danas stoji njegov glas i ono chemu nas je hteo nauchiti. Tu su lekcije o nasoj domovini, o vaznosti vrednog rada, o moralu, o ispravnosti nasih ciljeva i o samom zivotu. Secam se njegovih roditeljskih postupaka i vrlina koje su bile retke kako onda tako i sada. Kada jednom budem napisao knjigu sigurno ce znacajan deo te knige biti posvecen tim lekcijama.

Kao i sam zivot Rajlovac je bio radost i tuga u isto vreme. Pa ipak skoro svi Rajlovcani koje poznajem uglavnom se secaju dobrih i lepih stvari. Sa ove distance chak nam i one tuzne stvari izgledaju nekako manje tuzne i opet vredne secanja jer smo iz njih nesto naucili o zivotu. Sve u svemu, za mnoge je nas zivot u klasi bio jedna od najlepsih, najuzbudljivijih i najboljih dana u zivotu. Zelim da podsetim svoje klasice da smo delili i osmeh i suze. Uslovi su bili vanredni, setite se da to nije bila obicna skola. Secam se kise i satora i oruzja i blata. Secam se marseva i marsiranja i strojeva. Nasa je klasa imala privilegiju da imaju objekte na samom centralnom platou. To je bio centar svega u Rajlovcu. Ko u snu se secam kako hodam polutamnim hodnicima u ranu zoru pravac na krug. Kako vezbam i trcim, kako se postrojavam i salutiram, kako lomim led u ledenoj sarajevskoj zimi. Secam se zice koja nas je odvajala ne samo od grada, vec i od civilnog nacina zivota. Nosili smo uniformu. Cilj svega je bilo stasati u casnu profesiju, jednaki i bez iakave razlike. Braniti nasu domovinu, ponositi se time. Na zalost, nasa zajednicka domovina je nestala tek godinu dana nakon sto smo krocili u ono za sta su nas spremali te cetiri godine.

Tako da umesto da sam i dalje na Batajnici gde sam bio rasporedjen posle skole ja sam kao mnogi sada daleko od nje. Zivot me je odveo u Kanadu a trenutne poslovne i porodicne obaveze me sprechavaju da se sada uputim ka nasem platou i nasem Sarajevu na 20 godisnjicu od mature. Neizmerno mi je zao. Na srecu postoje stvari koje daljinu cine manjom i podnosljivijom. Meni bitne, mnoge avio kompanije kojima cu moci brze prevaliti ovoliku daljinu. Zatim internet koji nas u sekundi spaja preko raznih drustvenih mreza, elektronske poste, blogova i foruma. Krstareci upravo internetom saznadoh u koliko razlicitih gradova i drzava zivimo. Zivim u uverenju da je Svet je ipak mali i da ste mi svi daleko na samo jedan klik na onu ikonicu Send mail. Sretao sam ja Rajlovcane i na ulici u stranim zemljama vise puta. Sad mi zao sto ih necu opet sresti povodom ovog jubileja. Zao mi je sto je ovo samo pismo a ne i govor ispred svih vas. Moram priznati, kako je proslo 20 godina, javlja se magla kad se pokusam setiti nekih stvari. Secam se lica ali ne i mnogih imena.

Drago mi je sto sam ponovo uspostavio kontakt sa nekoliko nasih drugova pa se sa njima i telefonom chujem s vremena na vreme. Ima tu i bivsih pitomaca iz drugih klasa pa i iz devojackih redova nasih strucnih radnika. Sada su to porodicna druzenja. Uspevamo da ta nasa druzenja i vezu prenesemo i na nasu decu tako da ce sve ovo da zivi i posle nas. Hvala im svima, svi oni mi mnogo znace.

Na zalost, nekih od nas vise nema. Ovim podsecanjem na njih zelim da nadoknadim to sto nisu vise medju nama i sto ih kako na ovoj godisnjici necu imati prilike videti ni na bilo kojoj od sledecih. Podsetio bih vas na mog velikog prijatelja Nenada Arizanovica. Previse je tuge u mom srcu zbog nejgove smrti. Recima ne mogu tu tugu docarati. Isti je osecaj i za bilo kog drugog ko nas je iz bilo kog razloga prerano napustio. U secanje na Nenada cu sada napisati nekoliko reci. Nenad i ja smo bili u istom vodu. Delili smo dane, obuke, odecu, hranu, casove, straze, izlaske u grad, horske nastupe, nevolje i radosti. Na kraju smo cak bili rasporedjeni u istu jedinicu na Batajnici. Kad sam dosao u Beograd ziveo sam u njegovoj kuci, sa njegovom porodicom. Otisli smo na posao prvog radnog dana zajedno. Radili smo u istom hangaru, jeli u istoj kantini, izlazili na istu autobusku liniju zajedno. Imali smo i prve devojke u isto vreme. On je njegovu kasnije i ozenio. Previse smo toga delili i bili prijatelji sve dok nisam napustio sluzbu u turbulentnim danima raspada Jugoslavije. Nakon toga se nismo videli. Culi smo se vise puta, i uvek sam obecavao da cu ga jednog dana posetiti. Na zalost, zakasnio sam i njega vise necu videti.

Sada zelim nesto reci o buducnosti. Jugoslavije nema ali mi smo i dalje zivi. U nama je jos uvek, kao u pesmi, krv nasih predaka. Jos uvek imamo secanja na privilegiju i cast da smo bili skupa u prelepoj domovini jednom I tamo negde na Balkanu. Najveca je sreca ta chinjenica da smo bar tada u zivotu, u svojoj ranoj mladosti, imali nesto veoma vredno chega se secamo rado. Optimista sam da cemo jednog dana ponovo ziveti blize jedni drugima. Da ce granice jednom ponovo nestati izmedju nas. Mislim na one administrativne jer druge ne priznajem i ne osecam da postoje. Jos se uvek razumemo kad pricamo. Dok je nas zivece i nasa zajednicka domovina. Ironicno je sto se Makedonija jos uvek oficijalno u Evropskoj Zajednici pise kao Bivska Jugoslovenska Republika Makedonija. Kao da je vreme za nas stalo. Kao da jos zivimo u domovini koja ne postoji. Zaglavljeni izmedju dva sveta i vremena, izmedju ironije sudbine nas sa tih prostora i cinizma Zapada. Cilj Evropske Zajednice je da se izbrisu medjusobne granice i da se zblize narodi i ljudi da ne bi u Evropi ponovo bilo ratova. Oni izmedju sebe sada brisu granice, mi smo ih imali izbrisane pre devedeset godina. Ironicno je da ono sto smo imali onda i davno pre njih trebamo to isto traziti od onih koji su nehotice ili sa namerom radili protiv naseg jedinstva. Docice nove vodje svih nasih naroda bivse Jugoslavije koji ce delimicno ili skoro potpuno vratiti celokupnost nasih prostora pod jedan krov. Jedino nase jedinstvo vodi do boljeg zivota svih nas. Nasa deca zasluzuju da brze savladamo godine razdora u kojima jos uvek zivimo. Neke rane jesu duboke da bi brzo zarasle ali vreme cini svoje.

Nas klasic Nikola Klinac i ja, kome se zahvaljujem posebno zbog bloga plavo vece, smo cesto putovali zajedno vozom do Beograda. Pre kraja skolovanja, svesan politickog stanja u Jugoslaviji tokom voznje kroz ravnicu Vojvodine pitao me je: “Zasto ja ne bih imao tvoju Makedoniju i ti moju Srbiju? Oboje smo bogatiji kad je sve ovo nase.” Pitam se cesto da li je to sto Nikola sada nema moju Makedoniju a ja njegovu Srbiju nesto sto smo zauvek izbugili i mozemo li ikad biti bogatiji nego sto smo tada bili. Da li cemo ponovo putovati vozom kroz sve nase krajeve bivse domovine sa punim srcem, bez pasosha i putovnica i reci da je sve to ipak nase, svima nama, od svih nas. Za sad znam da je bar jedna stvar zaista zajednicka i trajna izmedju nas. Drage moje drugarice i drugovi, mi nikada necemo izgubiti ono sto smo imali a to je nas zajednicki zivot iz tog vremena, nasa secanja, nasu mladost u Rajlovcu i u vecnom Sarajevu.

Komandante, jos uvek sam spreman za Vas cas.

Igor Siljanoski
Bivsi pitomac 40 klasa 404 nastavni vod
Trenutno u Kanadi (privremeno naravno)
Igor.siljanoski@gmail.com

Puno hvala Neveni Toder (Ivosevic) koja je pomogla da napisem ovo pismo.